U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci 10. rujna 2022. godine upriličena je dodjela nagrada povodom Literarnoga natječaja Male vinkovačke jeseni koji je namijenjen učenicima viših razreda osnovne škole i srednjoškolcima Republike Hrvatske. Ovogodišnja tema bila je Zavičaj koju su učenici mogli predstaviti u raznim literarnim oblicima. U kategoriji srednjih škola drugo mjesto osvojila je učenica Srednje strukovne škole Vinkovci Marijana Misir (4. a, pjesma Zlatokosa Slavonija, mentorica Ivana Petričević, prof.). U prigodnom programu sudjelovali su ravnateljica Knjižnice Vedrana Lugić, zamjenik gradonačelnika Josip Romić, pročelnica gradskoga Upravnog odjela za kulturu i turizam Marija Liščić Drmić, članice Povjerenstva Višnja Sorčik i Zrinka Jurić (nažalost zbog opravdanih razloga nije mogla nazočiti i književnica Julijana Matanović). U glazbenom dijelu programa nastupili su učenici Glazbene škole Josipa Runjanina u Vinkovcima, a voditeljica je bila Ema Salopek.
Literarni natječaj Male vinkovačke jeseni dokazuje da naši osnovnoškolci i srednjoškolci pisanom riječju čuvaju svoj zavičaj i njegov govor kao bitnu odrednicu vlastita identiteta.
ZLATOKOSA SLAVONIJA
Jesenje kiše započele su svoj ples
Nad tisućama zlatnih klasova žita
Koja su se njihala uz jaki vjetar,
Sve dok ih nije odnio poput posljednjih latica već odavno uvenule ruže.
Ubrzo, tamno nebo puno uzburkanih ptica prekrilo je zlato,
Ono zlato koje je milovalo zemlju meku,
Zemlju nježnu i zemlju svetu.
A gole grane starog hrasta ljuljale su se u tmini bez ikakva života − to je bio nagovještaj Stravičnog proloma,
Koji je poharao čitavu zlatnu ravnicu na kojoj je ostalo samo par mladica,
Samo par mladica korova…
I sve je uginulo
I zemlja je postala suha i naborana poput ruku ona starca.
I Sunca više bilo nije
Jer tamni vječni oblaci prikrili su svaki kutak stare zaboravljene njive.
Nekad zelene, pune života hrastove grane sada stoje tiho na zemlji, onako porušene i slušaju tminu, gorčinu kako zlatnim ravnicama tiho se šunja,
Slavonijom mojom, nekad zlatnom šunja se tiho poput utvare.
A negdje u daljini
Zvukovi praporaca tiho dolaze,
Donoseći prve zrake Sunca,
Ostavljajući prazninu na crnim tamnim oblacima
Kroz koje je prošla zlatna vila zlatnih ravnica žedna.
Kroz maglu gustu i dim crni i zemlju hladnu
sijala je žito, žito zlatno poput njene kose duge i snažne.
Nebo ono je postalo plavo, plavo poput njenih očiju.
Rodila se zemlja zlatnih ravnica.
Rodila se zemlja koja je patila od davnina.
Rodila se zemlja koja je za ratnika marila.
Rodila se moja zlatokosa SLAVONIJA.